Karin Kustner – Pohl
„Umjetnost podsvjesnog“ / Kunst aus dem Unterbewusstsein“
ZGC – Zavičajna galerija Crnobori – Banjole, 13.6.2025.

Karin je renomirana austrijska umjetnica, rođena intimistkinja koja metodično konstruira neke druge, fabulozne, poetske svjetove, umjetničke svjetove doživljaja. Na prvu, rekli bismo, njeno slikarstvo je nadrealno, ali kada pomnije uđemo u bit njenog stvaralaštva, uviđamo kako to slikarstvo i nije pravi nadrealizam, jer ona slika svijet pun poznatih emocija i predmeta (simbola) u nekoj čudnoj povezanosti. Bavi se malim, svakodnevnim stvarima koje je učinila velikim i prepoznatima – propitkuje i suosjeća u razotkrivanju intimnosti malih ljudi. Pritom ne teži zavodljivoj i manipulativnoj groteski, toliko omiljenoj kod ekspresionista 20. stoljeća, pogotovo germanskog kulturnog kruga - već ona razmišlja lirski, poput Parižanki istančana ukusa, koje točno znaju gdje će na svoju haljinu ubaciti neki cvijet ili ukrasnu vrpcu i time privući pažnju, naglasiti ljepotu, a da pritom ne unište veličinu stila i doživljaja. Njen afinitet prema takvom simboličkom, intimističkom slikarstvu nije slučajan. Naime, uz slikarstvo dugo je radila kao psihoterapeutkinja, što je utjecalo na njeno umjetničko stvaralaštvo. Ekspresivnim, nadrealnim narativom simbola boja i scena, ona istražuje ljudsku prirodu i podsvijest, te slikom otkriva ono što je prosječnom oku skriveno. Njene slike plijene svojom snažnom ekspresivnošću, iskrenošću i gotovo dječjom ilustrativnošću stiliziranih formi na tragu fovista i jugendstila. I boje i oblici koje je pretvorila u simbole, na njenim slikama vibriraju u nekoj ustreptalosti začuđujuće snage i apsolutne morfološke slobode. Lagano približavanje deformacijama art bruta, naivno pojednostavljenje forme i sklonost dekorativnim elementima zamjenjuju dosegnutu elaboraciju njenog stila i njegovu određenost.

Njene slike su psihogrami, opisi tajnovite ljudske prirode i smisla života koje ona objelodanjuje - umjetnošću. U svakom slučaju, njezina umjetnost je bitno drukčija. Prvo šokira, potom polagano osvaja jer je njena slikarska metrika puna iznenađujućih sinkopa. Kada slika otvara tajna vrata, ali ne u prošlost - nego u psihu.

Povijest suvremenog avangardizma prohujala je iza nas, a svjetovi i svjetonazori oko nas se formalno ruše velikom brzinom. Karin to sve lucidno primjećuje i bilježi, odnosno slika kroz prizmu nadrealnog narativa velike pozornice života pune neobičnih priča i emocija. Kroz svoju terapeutsku praksu ogolila je ljudsku grešnost, pad, frustracije i bol, ali nije se odrekla svog suosjećanja niti iznevjerila nadu. To potvrđuje njen euforičan, slobodan stil raspojasanog, optimističnog kolorizma i  interpolacija razbijenih komadića ogledala u kompoziciju slike - koji pridonose optimističnoj atmosferi sretnog završetka proniknute priče podsvijesti. Logos slike vraća je ipak unazad, u stvarnost i zato poseže za tim razbijenim komadićima ogledala jer ona su odraz odraza, u kojemu više nema izmicanja i opravdanja.

Dobar primjer - koji odlično ilustrira iskričavi, komunikacijski raster njenih likovnih rješenja  putem raspojasanih boja, kombiniranom tehnikom slikanja i upotrebom simbola jest slika „Anmut“ / „Milost“. Slika prikazuje reduciranu puževu figuru,  svedenu na gotovo apstraktni simbol samopouzdanja i milosti. Zakrivljeni oblici puža simboliziraju nježnu stranu prirode koja je, s razlogom, naslikana na crnoj podlozi slike. Šareni grm iza puža simbolizira život i raznolikost igre, dok tople boje puža i grma izražavaju životnu radost. Ugrađeni komadići ogledala u slici akcentiraju svjetlost i potiču introspekciju promatrača. Slika slavi ljepotu prirode i ideju kako milost u različitim oblicima obogaćuje svijet. Ta slika odlično opisuje osnovnu misiju Karinina umjetničkog htijenja, a to jest empatija, razumijevanje i bliskost s malim stvarima, pojavama i velikim emocijama.

Sklonost likovnom eksperimentiranju pretvorila je u posebnost svog slikarstva koristeći se, njoj jako dragom i bliskom likovnom tehnikom zgrafito/sgraffito, kojom se urezuje crtež u slojeve slike ili žbuke. Ta tehnika se pojavila u doba visoke renesanse u Italiji, potom se proširila svijetom. Karin je svoje stare slike, koje joj više nisu bile zanimljive jednostavno prebojila, a onda je raznim oštrim predmetima i slikarskom špahtlom skidala, odnosno grebla slojeve boje. Potom je pažljivo, u procesu nastajanja buduće slike, promatrala apstraktne forme koje su se otkrile i u njima prepoznavala nove motive i podsvjesne sadržaje slike.  Zahvaljujući zgrafitu, njene kompozicije dobivaju na dinamičnosti, kontroliranoj impulzivnosti i ekspresivnosti. Smatram kako umjetnica nije slučajno izabrala tu tehniku jer je  niz godina, paralelno baveći se slikarstvom, radila i kao medicinska sestra na psihijatriji, potom i kao psihoterapeutkinja. Kao što psihoterapeut „grebe“ i propitkuje narav čovjeka, tako ona grebe po slojevima boje na površini slike kako bi ono što je skriveno ispod površine, ispod slojeva boja, izvukla na površinu vidljivog i od toga stvorila kontekst i smisao. Ona sama za sebe kaže kako je njena kontinuirana misija – učiniti skriveno i nesvjesno vidljivim.   Tehniku slikanja time je pretvorila u parabolu misije svog plemenitog rada.

Ovom izložbom ona hrabro poručuje: „Ima nade“ u ovom shvatljivom, ali ujedno nepoznatom svijetu, satkanom i od svjetla i  tame, fosfornih nijansi na rubu pameti ili  raja.

Kristina Tamara Franić Koulen
povjesničarka umjetnosti i etnologinja